Nisam mogla da shvatim zašto moj muž već mesecima svake noći nestaje iz kuće. Legnemo zajedno, on se malo promeškolji, a onda tiho obuče jaknu i ode. Kad ga pitam gde ide, uvek kaže: „Ne mogu da spavam, idem malo da prošetam.“ U početku sam verovala, ali s vremenom je počelo da me izjeda – šta ako nije samo šetnja?
Jedne noći sam odlučila da krenem za njim. Hodala sam polako, na pristojnoj udaljenosti da ne primeti. Srce mi je lupalo kao ludo, nisam znala da li želim da saznam istinu ili da ostanem u neznanju. U glavi su mi se vrteli najcrnji scenariji – druga žena, neki porok, dvostruki život.
On se udaljio od zgrade i skrenuo prema parku. Već sam bila spremna na najgore, a onda sam videla – moj muž sedi na klupi i hrani pse lutalice. Imao je kesu punu hrane i flašu vode, a psi su ga okružili i mahali repovima. On je klečao, mazio ih i tiho govorio: „Evo, ljubavi moje, da ne budete gladni.“
Stajala sam iza drveta i gledala ga kako im prilazi svakom ponaosob, kako se raduje kada mašu repom i kako ih pazi kao da su njegovi. Nisam mogla da verujem da je to razlog svih njegovih „noćnih nestanaka“.
Kada sam mu kasnije priznala da sam ga pratila, samo se nasmejao i rekao: „Nisam hteo da znaš, plašio sam se da ćeš misliti da sam lud.“
Od tog dana ga volim još više, jer sam shvatila da imam pored sebe čoveka sa ogromnim srcem.
Leave a comment