„Nisam položila ispit. Došla sam kući nervozna, a tata me dočekao vikom i grdnjom. Bolele su me njegove reči, ali ćutala sam jer sam znala da sam kriva.
Kasnije sam legla, pravila se da spavam. U tišini sobe čula sam tihu jecaje. Okrenem se i vidim mog tatu – sedeo je kraj mog kreveta i plakao.
U tom trenutku sam shvatila da iza svih njegovih grubih reči stoji ogromna briga i ljubav. Nije on bio ljut na mene što nisam položila, već na sebe što nije znao kako da mi pomogne.
Tada sam obećala sebi da ću učiti još više, ne samo zbog sebe – već i zbog njega. Jer njegova suza mi je bila teža od svake ocene.“
Leave a comment