„Vraćala sam se s posla umorna, sela u bus i zaspala. Bila je kasna večer, skoro prazna linija, nisam ni primetila da se autobus ispraznio.
Probudila sam se naglo, ali nisam bila na svojoj stanici – bus je već bio parkiran u garaži. Samo vozač i ja unutra. On me pogleda, nasmeje se i pita:
‘Jel ideš do kraja?’
U tom trenutku mi je srce stalo. Nisam znala da li da se smejem, da li da plačem ili da bežim glavom bez obzira. Brzo sam ustala, zahvalila mu i istrčala iz autobusa. Tek napolju sam shvatila koliko sam se uspaničila zbog jedne, možda sasvim bezazlene šale.
Ali jedno je sigurno – nikada više neću spavati u autobusu!“
Leave a comment