Bila sam u prodavnici kada sam shvatila da nemam dovoljno novca da platim i mleko i hleb. Stajala sam ispred kase i računala u glavi, ali koliko god sam pokušavala da uklopim — nije išlo. Sa stidom sam zamolila kasirku da ukloni mleko. Pogledala me je čudno, skoro osuđujuće, kao da činim nešto strašno, a ne da pokušavam da preživim dan.
Posramljena, uzela sam hleb i što brže izašla napolje. Bilo mi je toliko teško da sam jedva zadržala suze. Ne zbog mleka, već zbog osećaja bespomoćnosti, zbog toga što sam dopustila sebi da dođem u situaciju da biram između dve osnovne namirnice.
Tek kad sam se malo smirila i krenula ka kući, primetila sam da mi se parče računa zgužvalo u ruci. Okrenula sam ga, onako bez razmišljanja, i tada sam se sledila. Na poleđini je stajalo nešto napisano hemijskom olovkom:
„Ne brinite, mleko sam vam platila. I ja sam majka.“
Stala sam nasred trotoara i briznula u plač. Ne od stida — taj osećaj je nestao u sekundi — već od zahvalnosti. U vremenu gde svi žure, gde retko ko pogleda drugoga, neko nepoznat odlučio je da bude čovek.
Sutradan sam otišla u prodavnicu da joj se zahvalim. Kasirka se samo nasmejala i rekla:
„Samo gurajte dalje. Doći će bolji dani.“
I prvi put posle dužeg vremena poverovala sam da je u pravu. Nekad je dovoljna jedna mala gesta da nekome vratiš veru u ljude.
Leave a comment