Naša šestogodišnja kćerka poslednjih nedelja svako veče plače kad treba da spava. Kaže da je „nešto dira“ i da „ne može da zatvori oči“. Pomislili smo na noćne more, na stres u školi, svašta…
Jedne večeri odlučila sam da sednem pored nje i pustim je da mi sama kaže.
Tiho je šapnula:
„Neko noću ulazi u moju sobu.“
Zaledila sam se. Pitala sam: „Ko?“
Rekla je:
„Čika koji škripi.“
Muž i ja nismo spavali te noći. Postavili smo kameru u hodniku. Sledećeg jutra presnimimo snimak – i vidimo našu mačku kako gura vrata i grebe ih jer se boji mraka.
„Čika koji škripi“… bio je naš debeli mačor.
Nikad u životu nisam tako brzo i tako histerično plakala od smeha.
Leave a comment