Kada smo stigli u hotelsku sobu prve večeri kao tek vjenčani bračni par, srce mi je tuklo kao ludo. Imala je taj poseban sjaj u očima, onaj s kojim uđeš u novu etapu života i pomisliš — sad počinje nešto veliko.
Polako se okrenula prema meni i, gotovo pozorišno, šapnula:
„Zatvori oči. Imam iznenađenje koje će zauvijek obilježiti ovaj dan.“
Zatvorio sam ih bez pitanja. Imao sam potpuno povjerenje.
A onda sam ih otvorio… i stvarno — šok.
Na stolu je stajao mali ručno rađeni “ritualni” aranžman. Upaljene crne svijeće, oko njih prosuto zrnje soli, neka osušena trava koje je izgledala kao kadulja, a pored svega — fotografija mene i nje zalijepljena na staro komadić ogledala. Uz to, crvenim flomasterom ispisana poruka:
„Ako me ikad izdaš, neka ti se život okrene protiv tebe kao ovo ogledalo.“
U grlu mi je zastalo. Nisam trebao intuiciju da shvatim — ovo nije šala, ovo nije dekoracija, ovo je prijetnja.
Došao sam sebi, osmijeh nestao.
Pitao sam:
„Je li ovo iz zezancije ili ozbiljno misliš?“
Ona je odgovorila, mrtvo hladno:
„Samo da znaš da nisam žena s kojom se igra.“
I u tom trenutku je, umjesto strasti i romantičnih riječi, između nas stao strah. Ne moj strah da ću je povrijediti — nego strah od nje same.
Neću lagati, nisam ostao miran. Osjećao sam se kao da mi je neko izlio led između lopatica.
Bez drame, bez vike — samo sam uzeo jaknu i izašao iz sobe.
Da paradoks bude veći, nisam imao snagu ni naljutiti se, samo sam imao osjećaj težine i razočaranja.
Cijelu noć sam proveo šetajući ispred hotela, pokušavajući shvatiti gdje je nestala ona djevojka u koju sam se zaljubio, ona obična, topla, nasmijana. Ona koja nikad nije spominjala slične stvari.
Sutradan me je dočekala u suzama.
Rekla je da je to “trebao biti vic”, da je rođakinja to vidjela na internetu pa je nagovorila „da bude originalna“, i da je htjela ostaviti „vau efekt“.
Ali taj efekat je bio prejak — i otišao u potpuno krivom smjeru.
Shvatio sam tada dvije stvari:
Ljudi danas gutaju previše sadržaja s interneta pa ponekad zaborave gdje prestaje šala, a gdje počinje granica.
Brak počinje onog trenutka kad se dogovorite da se više nikad ne morate dokazivati — jedno drugom ni sistemu, ni društvu, ni internetu.
Nismo se razveli.
Ostali smo zajedno jer sam insistirao na razgovoru, granicama i međusobnom poštovanju, umjesto prijetnji i zlopamćenja.
Danas, dvije godine kasnije, rituale na stolu nemamo.
Ali dogovor imamo.
A on vrijedi više od svake svijeće i svakog prstena.
Leave a comment